Ja dadilja

Ovaj petak moj radni zadatak bio je pričuvati bratića i sestrične jer škola još nije počela, a njihovi mama i tata su morali na posao. Ja ih sada već jako dobro poznajem i raspoznajem, ali dok su bili još mali to je bilo malo teže. Aurora, Jurica i Filipina su trojke: rođeni na isti dan i isti sat, ali su fizički i psihički potpuno različiti.  Sigurno ste svi bili u društvu jedanaestogodišnjaka (godina više manje) pa znate koliko imaju energije, zanimljivih pitanja ili potencijala za napraviti glupost. E pa u mojoj situaciji je sve ovo puta tri! U isto vrijeme svatko želi nešto drugo i svaki bi išao baš na svoju stranu. Sretno mi bilo…

Kao i gotovo svaki jedanaestogodišnjak danas, na moje pitanje što ćemo raditi odgovorili su u glas: „ U devet je na Nickelodeon-u SpongeBob, poslije su Ninja ratnici na Novoj, pa Prkosna ljubav na prvom, a za svaki slučaj tu je Družba Pere Kvržice na MAXtv snimalici“. I upravo to zadnje dalo mi je odličnu ideju. Spremila sam doručak, oprali smo zube, unajmili osobnog vozača  i bili smo spremni za pustolovinu.

Klince sam odvela daleko preko sedam brda i dolina u malo mjesto pod nazivom Slapnica. Vozili smo se sat vremena od Samobora i konačno stigli do prekrasne drvene kućice i velikog proplanka. Tamo živi Nada Mauzer (koja je oduvijek bila najzgodnija cura u cijeloj Slapnici – jer nije bilo drugih)  i jedna je među rijetkima koja u svom dvorištu ima veliku kravu, svinje, puno ovaca i malu janjad. Također ima kokice i jednog opasnog kokota, mačku koja lovi miševe i dva oštra psa. Sa svoje 22 godine nekoliko sam puta vidjela sve te životinje, ali rijetko kada sve na istom mjestu. Klincima su „oči ispale“ i nisu mogli vjerovati da smiju podragati svinju ili stati na pola metra od velike krave Pisave.

Najveći šok doživjeli smo kad je baka Mauzer pitala tko želi podojiti kravu! Moram priznati da se ja nisam baš usudila, ali zato je Jurica bio prvi u redu. Uspio je izmusti samo jednu malu kapljicu, ali dobra volja je najvažnija! Aurori je to nekako sve bilo bljak, dok je Filipina izmuzla cijelih decilitar! Nada je rekla kako je ponosna na njih jer treba puno hrabrosti za sjesti na mali stolčić ispod ogromne krave, a osobito za čvrsto stisnuti vime i musti.

Kako je to izgledalo?

Na slici: Aurora, Filipina, Jurica, krava Pisava, Nada Mauzer i moja malenkost

Sljedeće iznenađenje bio je pravi  mlin kao u Družbi Pere Kvržice koji još k tome i radi. Proučavali su mlin kao kakvu napravu iz daleke prošlosti i razgledavali svaki njegov djelić. Kasnije je glavna zabava bila preskakanje malog potočića koji teče uz mlin. Sreća za mene pa nitko nije pao unutra i smočio se. Za to vrijeme Nada je preusmjerila vodu iz potočića na mlinsko kolo i mljela kukuruz za brašno. Grubo mljeveno brašno trebalo je potom protresti kroz sito da se dobije glatko.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Na povratku do Samobora ugledali smo savršeno mjesto za dječje vratolomije. Iako je i ovaj puta postojala mogućnost da cipele i jaknice budu mokre, nisam imala puno izbora. Klici su hrabro hodali preko balvana koji je povezivao dvije strane potoka. Glavni cilj: stići do velikog slapa usred šume. Misija je bila uspješno izvršena i nitko se nije smočio!

Još jedna velika stvar koju su klinci naučili: nije samo voda iz slavine pitka. Pokazala sam im šumski izvor i svo su se troje napili pitke vode sa izvora i još napunili bočicu.

Nakon napornog jutra došlo je vrijeme za ručak. Na spomen McDonald`s- a čulo se jedno veliko: „Daaaa!“  I tko bi im onda odolio?

Najmlađe je također  važno od malena učiti kulturno se uzdizati. Mi nismo gubili vrijeme pa smo se nakon ručka uputili na jednu izložbu. Zdenko Bašić postavio je izložbu pod nazivom „Vile i vilenjaci“ (Zdenko Bašić- Facebook) kako bi barem nakratko oživio taj gotovo izumrli svijet. Klincima se svidjela priča o vilama i vilenjacima koji u proljeće ožive i skakuću po prirodi.  Zdenko je objasnio kako vile i vilenjaci nestaju upravo zato jer se šume sve više i više uništavaju. Širom otvorenih očiju promatrali su slike malih šumskih stvorenja i zajednički zaključili da im se jako svidjela izložba i da su puno naučili .

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Vraćajući se kući, klinci su među sobom prepričavali sve što su od jutra proživjeli. Konačno, svladao ih je umor. Ja se samo mogu pohvaliti da sam Auroru, Juricu i Filipinu vratila mami i tati u „ ispravnom stanju“ i s puno novih iskustava.

Tajnini kaputi za pse

Za početak, svim svojim čitateljima želim sretnu Novu 2013. godinu! Iako smo kalendarski ušli u novu godinu, neke stvari nas i dalje prate iz davne 2012. godine. Prva stvar je hladnoća, a druga je kriza.  Neki su zbog nje ostali zbog posla ili im  se količina posla znatno smanjila dok su pak neki  sami sebi stvorili novi posao. Tajnu Vran upravo je zima i hladnoća motivirala da stvori svoj novi posao.

Sve je počelo tako što je Tajna dobila novog kućnog ljubimca- kujicu Lili. Sve je bilo super preko ljeta, ali kada su krenuli hladni zimski dani, Lili su se počeli tresti male šapice. Budući da je Tajnina mama krojačica, svoje znanje prenijela je na Tajnu i tako su zajedničkim snagama došle na genijalnu ideju- izradu psećih kaputića.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Moram priznati da sam bila među onima kojima su psi sa kaputićima smiješni, ali kada sam vidjela malu Lili kako se trese bilo mi je sve jasno. Tajna mi je objasnila kako neke pseće vrste nisu naviknute na naše hladne zime i upravo zato im treba malo pomoći.

Za napraviti pseći kaputić potrebno je imati vješte ruke i  puno mašte. Prvi korak je naći neku staru jaknu, vestu ili bilo koji materijal za koji mislite da bi se svidio vašem kućnom ljubimcu. Potrebno je i izmjeriti svog mezimca: mjere se uzimaju od vrata do repa, i prsni koš iza prednjih nogu. Ako želite kaputić sa nogavicama treba  izmjerit i nogice. Materijal i mjere donesete Tajni i ona od njega izradi kaput koji će grijati vašeg psa u ove hladne zimske dane.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Zadovoljnih „mušterija“  ima mnogo a i novi stalno dolaze. Neki vlasnici (ali i njihovi ljubimci) dolaze po još kaputića kako bi imali više različitih kombinacija.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Kako obući kaputić za pse?

Nakon što je Lili obukla svoj novi kaputić spremna je za šetnju po snijegu, a njezina će dlaka ostati suha.

Više o Tajninom radu pogledajte na Kaputi za pse

Želim biti Patricija kada narastem :)

Biti uspješan ne znači i biti neobičan, ali oni koji su uspješni i još se k tome bave neobičnim stvarima zaslužuju dobiti mjesto na mom blogu. Osoba koja je definitivno zaslužila da o njoj kažem dvije, tri jest moja jako dobra prijateljica Patricija Planinčić.

Ja se osjećam ponosno ako nakon  radnog dana imam energije otići na vježbanje ili pročitati koju knjigu. E pa moja draga Patricija stigne puno više toga. Možda vas moja priča motivira da se (zajedno sa mnom) maknete s fejsa i nađete neki novi hobi, istražite nove i neobične stvari koje bi mogle ispuniti vaš život.

U srijedu 12.12. u Samoboru je održan veliki humanitarni božićni koncert za djecu udruga “Nova budućnost”, “Idem” i “Leri”  .  Pod organizacijskom i ravnateljskom palicom Natka Gaberca prigodne pjesme izveli su svirači tamburaškog orkestra, koji su činili članovi FA Petkov Breg, TO Čabdin, FA Mladost i KUD-a Mala Gorica te Đani Stipaničev, Davor Gobac, Renata Sabljak, Estera Pilj, Franjo Sina Gluščić i Mješoviti i Dječji zbor Jeke.  Nastupila je i Patricija .Naime, ona svira violinu već 13 godina. Svatko tko je bio ili još uvijek jest član neke glazbene škole zna koliko odricanja i truda zahtjeva učenje sviranja nekog instrumenta. Znam o čem pričam jer sam davno učila svirati tamburicu pa kad je teta učiteljica htjela da sjedim mirno 3 sata i sviram to čudo, odustala sam.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Na moje pitanje zašto baš violina Patricija je odgovorila:

„ Moja prva želja bila je učenje pjevanja no kada sam upisala glazbenu školu prvo sam jednu godinu morala ići u svojevrsnu malu školu te tamo prvi puta uzela violinu u ruke i tako je pala odluka“  To je prva stvar zbog koje se divim Patriciji.

Jednog dana Patriciji je postalo dosadno pa je zajedno sa curama iz KUD-a Oštrc pokrenula Žensku Vatrogasnu skupinu. Budući da su cure jednako otkačene kao i Patricija, skupile su se i zajedno sa muškom ekipom vatrogasaca sa Ruda krenule na natjecanje. Do sada su osvojile brojne medalje i pehare, a to nije samo zato jer dobro izgledaju u vatrogasnim odjelima.  

Kako je to na natjecanjima?

„Po prirodi sam takmičar pa kao i cijela ekipa na natjecanju osjećam navalu adrenalina, a bitno je sudjelovati nikada mi nije bio moto. Najgori dio je čekanje do izlaska na stazu i slaganje opreme jer su nervoza i iščekivanje na vrhuncu, no ono što je najbolje kod vatrogasnih natjecanja je vatrogasna zabava kasnije. Obično su s nama i članovi muške ekipe, a i članovi brojnih drugih DVD-a iz okolice Samobora, pa fešta i ples često potraju do dugo u noć.”

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

A natjecanja izgledaju ovako: 

preuzeto sa: YouTube-a

Meni najzanimljiviji Patricijin hobi jest rad u rudniku Sveta Barbara na Rudama. Svi oni koji su je upravo zamislili kako sa lopatom i krampom kopa u dubinama zemlje  u krivu su. Patricija vodi turističko razgledavanje po rudniku u Rudama. Svim znatiželjnim turistima priča o tome kako je rudarenje tamo počelo još u srednjem vijeku, o tome kako još velik dio rudnika nije otkriveni ili pak da se rudnik sastoji od tri rova: Vlašić, Sveto Trojstvo i Kokel. Još zanimljivije podatke možete saznati na stranici:  Rudnik sveta Barbara ili pak ako dođete na izlet na Rude.

Kako je to biti vodičica u rudniku?

„ Informacija je mnogo i još uvijek se trudim sve ih pohvatati, često pola sata u rudniku prođe vrlo brzo i nikada se ne ponovi baš sve jednako kao zadnji puta. Puno ovisi o pitanjima posjetitelja, svaki me puta u mojoj priči odvedu u drugome smjeru. Ići u rudnik sa grupom od 10-ak ljudi mi nikada nije bio problem i tada uopće nemam straha, ali prošetati sama ili sa još jednim vodičem u obilazak prije nego što otvorimo rudnik svaki puta izazove trnce i navalu adrenalina.“

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Uz sve to Patricija studira na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Uspješno? 

„ Još sam od srednje ekonomske škole znala da je ekonomija ono što volim i želim. Docent Mislav Ante Omazić, profesor i pročelnik katedre za Organizaciju i menadžment na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, pružio mi je veliku priliku da se u tom smjeru i dokažem te usavršim time što me primio za demonstratora.

Planovi za budućnost?

“Moje dvije velike želje su naučiti folklorno pjevanje i kako izraditi Samoborski kraluš. Sve potrepštine za Samoborski kraluš sam nabavila, još mi samo treba vremena. Možda bih tu želju trebala staviti na listu stvari kojem moram napraviti u 2013. godini kako ne bi ostala samo želja”

Što više reći osim da želim  biti Patricija kada narastem 🙂 Moj cilj za 2013. je krenuti na vježbanje i započeti potragu za novim i zanimljivim hobijima.

2Cellos i 2Ines

Svi sigurno znate  za Luku Šulića i Stjepana Hausera, najpopularnije mlade violončeliste na svijetu. Talentirani dvojac upravo se vratio sa turneje sa Eltonom Johnom, ostvarili su suradnju sa producentskom kućom Sony Masterworks i gostovali su u poznatoj seriji za mlade Glee. Ja sam uspjela saznati kako se zagrijavaju za svoje nastupe i još k tome brinu za prirodu. Vrlo je važno uvježbati mišiće jer nije lako držati violončelo cijeli nastup. Prije nastupa u Lisinskom, dečke je ispred dvorane dočekala „privatna teretana“. Na C.I.O.S.-ovom kamioni natovareni, netom maknuti sa Sljemena, stari „Fićo“. Zadatak Luke i Stjepana bio je golim rukama preseliti „Fićeka“ sa kamiona na službeno vozilo „Zelenih stopa“ – Renault Eco2 „Zelenka“.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Budući da sam znala da ću nakratko upoznati famozni dvojac,  sa sobom sam povela svoju dobru prijateljicu i imenjakinju Ines Jurković te je tako  priča i dobila zanimljiv naslov- 2Cellos i 2Ines.

Kako je to izgledalo?

Zadatak nije bio lak ali su ga momci vrhunski obavili i bili su spremni za nastup. Priča zvuči zanimljivo i šaljivo, ali  poanta nije bila u reklamiranju 2Cellosa. Iako smo preživjeli smak svijeta, do njega bi zbilja moglo i doći ako ne naučimo brinuti o prirodi. Udruzi „Zelene stope“ cilj je očistiti Hrvatsku od automobilskih olupina, starih štednjak, hladnjaka i svih divljih deponija ma gdje bili. Do sada ih je uklonjeno oko 15.000 iz šumaraka, potoka i vrhova planina. Cilj je osvijestiti i naučiti najmlađe, ali i sve ostale koliko nam je priroda važna. (Zelene stope)

I za kraj, za sve obožavatelje:

Tko je najveći obožavatelj The Beatlesa?

Ja sam osoba koja jako voli knjige. Mogu čitati svašta, ovisno o raspoloženju. Ponekad dođem u knjižnicu i onda provedem  tri sata dok ne skupim dovoljnu hrpicu knjiga koju onda jedva donesem do kuće.  Veliki razlog zašto toliko vremena provedem u knjižnici su i najbolji knjižničari na svijetu. Možda se ipak najviše veselim kada su u smjeni Maja Klisurić i Draženka Robotić jer imaju najluđe ideje.

Ovoga su puta razveselile sve obožavatelje grupe The Beatles. Naime, ove godine (točnije 5.1 0.2012) obilježeno je 50 godina od izlaska njihovog prvog hita „Love Me Do“. Pod isprikom da nisu stigli prije, tek ovaj utorak (11.12.2012.) organizirale su mali spektakl  našoj lokalnoj knjižnici (Samoborska knjižnica). Znala sam da će biti zabavno, a i pričalo se po gradu da će biti i muffina pa nije bilo razloga da ne dođem.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Nakon što se knjižnica popunila znatiželjnim licima, sve je moglo početi. Knjižničarka Draženka Robitić namjestila je svoje najozbiljnije lice i kviz „Izbacite najslabijeg beatlemanijaka“ mogao je početi.  Sudionici kviza bili su „kulturno uzdignuti Samoborci“ (Josip Lebegner, Hana Ruklić, Bernard Mihalić), bivša ravnateljica Samoborske knjižnice Irena Šepl i redoviti posjetitelji knjižnice Romana Semenić i Jug Puljizević. Neka pitanja su bila lakša, neka teža, ali sve u svemu obnovila sam svoje znanje o momcima iz Liverpoola.

Nakon jednog seta pitanja, slijedilo je“ izbacivanje Yoko Ono iz svojih redova“. Budući da su svi natjecatelji veliki obožavatelji i dobri poznavatelji  Betalesa, razlozi za izbacivanje bili su vrlo neobični. Tako je bivša ravnateljica knjižnice izbačena jer je naplatila jednom od natjecatelja  zakasninu prije desetak godina. Kao najbolja poznavateljica Beatlesa pokazala se Hana Ruklić, ali svaki od natjecatelja je kući otišao sa poklonom Samoborske knjižnice.

U pauzama između setova pitanja zasvirao je,  za tu priliku osnovan bend, „The Beatles Revival Library Band“ koji je sve prisutne razveselio najvećim hitovima poznate četvorke. Članovi benda su Maja i Goran Klisurić, Miroslav Lehpamer te Marko Radigović. U ove hladne zimske dane, neobične su  knjižničarke razveselile  i zagrijale srca mladih i starih Samoboraca. A i muffini su bili odlični.

Osjećaj gline pod prstima

Svatko tko je barem jednom probao, složit će se sa mnom da je osjećaj gline pod prstima jedan od najboljih. Taj nas osjećaj  sve pomalo vraća u djetinjstvo kada smo radili neobične predmete od gline ili plastelina. Dok sam bila mala, roditelji bi mi dali plastelin u ruke i bila bi mirna cijelo poslijepodne. Ova subota bila je prava prilika da se malo vratim u djetinjstvo. Da baš ne budem sama među malom djecom, sa sobom sam povela svoju malu sestričnu Auroru.  Naime, ove subote, u organizaciji Udruženja Likovnih Umjetnika Samobora ( ULUS), održana je lončarska radionica. Bili su pozvani svi, ali ipak je najviše bilo male djece.

  

Poseban gost bio je lončar Jadranko Gjerek)koji se  već dugi niz godina bavi tradicijskim lončarstvom sjeverozapadne Hrvatske, izradom uporabnih i ukrasnih predmeta od keramike i umjetničkom keramikom. (Lončarstvo Gjerek). Gjerek je autor i suautor mnogobrojnih rješenja i izvedaba uporabnih i ukrasnih predmeta temeljenih na hrvatskoj kulturnoj baštini, primijenjenih u turizmu, ugostiteljstvu i svakodnevnom životu. Izlagao je na mnogobrojnim izložbama i sajmovima u zemlji i inozemstvu.

Svoju radionicu započeo je kratkim predavanjem o lončarstvu u Hrvatskoj, o njegovoj  povijesti  i uporabnoj vrijednosti osobito  u vrijeme različitih blagdana. Slijedila je demonstracija pravljenja zdjelica, općepoznata pod nazivom “zdjelica za kuglof”.

Pogledajte kako je to bilo:

Sudjelovala je i publika. Svatko je dobio priliku sjesti za lončarsko kolo i okušati se u izradi predmeta od gline. Budući da su djeca bila malo sramežljiva, prvi se odvažio stariji gospodin.

Nakon što su vidjela da „lončarsko kolo ne grize“ , djeca su se brzo zainteresirala i uskoro su mali prstići bili puni gline.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Budući da sam se i sama okušala u izradi,  mogu reći da izraditi i najjednostavniju posudicu nije lak posao i da za njega treba puno iskustva i strpljenja.

Nakon što su posude, zdjelice i svi oni neuspjeli pokušaji  bili oblikovani došlo je vrijeme da se ukrase. Na raspolaganju smo imali različite nožiće, kistove i još malo gline za ukrašavanje. Aurora je  na dno naše posudice nacrtala cvjetiće.

Organizatorica ove radionice Irena Podvorec i majstor lončarstva Gjerek bili s zadovoljni kako je radionica prošla. Mislim da je njihov cilj ostvaren, a to je da ovaj pomalo izumrli zanat približe ljudima. Mene su dobili na svoju stranu i jedva čekam sljedeću priliku da radim sa glinom.

Idu li roza boja i rally utrke zajedno?

Pinky se brine za moju frizuru već dugi niz godina.(Pink Art) Pravo ime moje frizerke je Tajana Držić, a vjerujem da pogađate zašto ju svi zovu baš Pinky. Njezina najdraža boja jest ružičasta: od većine odjeće, boje noktiju, pramena kose, a i cijeli svoj frizerski salon uređen je u „pinky stilu“. Uz sve to, Pinky je uvijek nasmiješena i uvijek dobre volje, vjerojatno zbog sve te ružičaste boje (pa tko bi mogao biti loše volje u ružičastom svijetu!).

Ali Pinky nije posebna zato što voli rozu boju. Ona je posebna jer vozi rally utrke i jer je zajedno sa svojim  zaručnikom osnovala  jedan od najmlađih autoklubova  AKK Sveta Nedelja. AKK Sveta Nedjelja

Kako je sve počelo?     Prije četiri godine ona je upoznala svog sadašnjeg zaručnika Daniela koji se rally utrkama bavi od svoje 6 godine. Počela je odlaziti na sve njegove utrke i tako se rodila njezina ljubav prema rally autima . Prošle godine pozvao ju je prijatelj Božo da mu bude suvozačica u jednoj utrci i tada se prvi puta našla u ulozi suvozačice.Jednog dana Daniel je postavio sudbonosno pitanje: „Želiš li sjesti sa mnom u moj trkaći auto?“ I ona je pristala! Kako Pinky kaže, to je neopisiv osjećaj, puls joj je skočio na 202, a adrenalin se širio tijelom. Ove godine sjela je u auto kao suvozačica sa svojim dragim. Budući da ja nemam veliko znanje o rally utrkama, Pinky mi je objasnila

koja je uloga nje kao suvozačice.

Kao  suvozačica ima veliku odgovornost. Prije same utrke mora „popisati“ cijelu stazu.  Popisati stazu znači popisati zavoje, a to svaki par radi na svoj način. Pinky i Danijel zavoje obilježavaju brojevima od 1 do 6. Jedinica označava opaki zavoj od 180 stupnjeva, dok je šestica blagi zavoj. Također rade se zabilješke koji zavoj treba „sjeći“, gdje treba paziti na ogradu itd…Za vrijeme utrke Pinky ima zadatak dva zavoja prije govoriti što ih očekuje.

Što svaki vozač i suvozač moraju imati? Majicu, tajce i čarape od materijala koji ne gore. Na sve to oblači se kombinezon, potkapa i cipele koji također ne gore . Obavezno, kaciga na glavu. Vozač još ima i zaštitne rukavice. I trka može početi.

Jedina mana ovom sportu je cijena.  Budući da udubine na autu i probušene gume nisu rijetkost popravak je neizbježan. Pinky dodaje zanimljivu činjenicu: jedna makadamska guma košta oko 250 eura. Ipak, svaki sport ima svoje prednosti i mane.

Kako je biti žena i voziti rally utrke?  U početku je bilo neobično, ali danas ima sve više i više cura koje su suvozačice. U njihovom klubu KK Sveta Nedjelja ima i jedna cura vozačica. Pinky je nedavno dobila želju da se i ona okuša kao vozačica pa će na sljedećem Rally Showu možda ona voziti Daniela.

Prošli vikend u Svetoj Nedjelji održan je 3. Rally Show Santa Domenica u organizaciji AKK Sveta Nedelja. Tijekom vikenda nastupilo je na rally showu više od osamdeset vozača iz Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Švedske i Srbije. Održano je natjecanje s klasičnim mjerenjem vremena, ali i ocjenjivanjem najatraktivnijih prolazaka. Mjerio se i najdalji skok na kružnom brzinskom ispitu dugom 13,30 km, koji se vozio u oba smjera, u 4 prolaska, ukupne dužine od 53,20 km. Ovaj put, Pinky i Danijel kao organizatori, vozili su samo „za publiku“.

Pogledajte djeliće atmosfere sa utrke:

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Ili na:

preuzeto sa: YouTube-a, autor: TheLeopoldmedia

Pogledajte i malo atmosfere iz automobila:

preuzeto sa: YouTube-a, autor: rallyvojvodic

Pinky poziva sve čitatelje mog bloga da dođu u AKK Sveta Nedelja probati kako je to voziti se u rally automobilu . Tamo će vas dočekati Daniel ili Pinky (ona u rozom) i pokazati vam da postoje i drugačiji sportovi osim nogometa. Eto, svi ljubitelji adrenalina, brze vožnje i mirisa spaljenih guma, pozvani ste!

“Prizori iz stvarnog života”

Jedan od mojih najdražih hobija jest biti dio Amaterskog kazališta Samobor (Amatersko Kazalište Samobor). Svakom glumcu je njegovo kazalište najdraže pa je tako i meni moja glumačka družina najdraža na svijetu.

Ove godine moji glumci i ja slavili smo deset godina postojanja našeg kazališta, a našu vjernu publiku odlučili smo počastiti novom predstavom. Povodom Noći kazališta  pripremili smo predstavu ”Prizori iz stvarnog života” u režiji Roberta Raponje, inspiriranu tekstovima portugalskog umjetnika Teixiere Moite.

Na fotografijama se može vidjeti scena, kostimi, pokreti uhvaćeni u trenutku, ali se ne mogu vidjeti neke druge stvari: misli, osjećaji, sav trud, naša međusobna povezanost i sve ono što mi proživljavamo kad stanemo na „daske koje život znače“.

Postoji i jedna druga strana kazališta, a to je mjesto zvano garderoba. Kao i svaka glumica volim stati pred publiku i glumatati, ali možda jednako volim sve ono što se događa iza pozornice. Za one koji ne znaju, tamo ima najviše akcije. U garderobi se ponavlja tekst, dobivaju se napadaji smijeha i panike (ponekad i istovremeno jedno i drugo), jede se i pije (u našem slučaju malo alkohola jer se tako, provjereno, najbolje rješava treme), popravlja se šminka, pričaju se dogodovštine sa prošlih predstava,  puši se cigareta za cigaretom i viče se na fotografa koji pokušava zabilježiti sve ove trenutke.

U početku je jednostavno biti fotograf u garderobi, ali kada nas sve pomalo uhvati panika ni najviša brzina okidanja nije dovoljna da uhvati sve pokrete. Moj fotoaparat i ja jedva smo preživjeli ovaj put. Na kraju su mi svi upućivali poglede: Ines, ako me još jednom fotkaš, udarit ću te.

Sve je krenulo uobičajeno, šminka, kostimi, frizura. Ovaj put visažistica nam je bila Lidija Požgaj koji toplo preporučam svima jer je cura uspjela našminkati dečkima crtu ispod oka (ne dobrovoljno naravno, sve za potrebe predstave!)

Kasnije smo se mi žene smilovale dečkima i otkrile im vlažne maramice za uklanjanje šminke.

Najvažnije za jedno kazalište je da ima bar jednog člana koji svira gitaru i ekipu koja je spremna za čagicu u bilo kojem trenutku, pa makar i sat vremena prije predstave.

Svako kazalište, pa tako i mi, ima neke rituale koje ima prije svake predstave. Iskreno, ne znam ni zašto, kako niti kada smo mi stvorili naš mali ritual jedenja gumenih bombona. I to ne bilo kakvih bombona već onih dugačkih, gumenih glisti. Naravno, jedemo ih na poseban način.

Jedan novi ritual koji smo stvorili ove godine jest pušenje Plavog Camela. To nas sve podsjeća na jednu dragu osobu, pa smo svi, pušaći i ne pušaći, zapalili jednu.

Neizbježno, nastupa trema.

Svatko od nas ima svoje načine kako se riješiti treme. Mislim da sam došla do zaključka da se u mojem kazalištu svi uglavnom počnemo glupirati i izvađati  vratolomije.

Još jedan od načina rješavanja treme je i koja čašica žestokog 😛 ( za to se pobrinuo naš novi član Dražen Perković  sa svojim rakijama)

Na kraju, stupamo na pozornicu. To je neopisiv osjećaj i nemam niti jednu fotografiju kako oslikat tremu. Rezultat treme su tu i tamo koji pogrešan pokret ili linija teksta, ali pravi glumac zna odglumiti da je to baš tako trebalo biti.

Na dan premijere, mislim da nam je svima najbolji prijatelj bila kava. Puno se radilo, malo se spavalo i kofein je bio najpotrebniji

Najljepši poklon jednom glumcu je pljesak njegove publike, pa ovom prilikom zahvaljujem svima koji su došli i nagradili nas velikim pljeskom. Svom kazalištu želim još puno uspješnih predstava, puno pojedenih gumenih glisti i popušenih Camela, puno zeznutih naklona i najljepših trenutaka za dugo sjećanje.

Našu predstavu pogledala je i Duška Jurić:

Blog Duške Jurić

Crvenkapica u novoj pustolovini

Dok smo bili mali, mame, tate, bake i djedovi pričali su nam priču o Crvenkapici. Svima nam poznata mala djevojčica s crvenom kapicom odlazi baki u posjet, ali putem kroz šumu sreće vuka. Kraj bajke svi znate, ali ja vam svima sada nudim jednu sasvim novu verziju ove, do sada neispričane priče.

U mojoj priči vuk je prije nekoliko dana  Crvenkapici dojavio da je Park prirode Žumberak prepun automobilskih olupina. Crvenkapica je spakirala svoju košaricu s kolačima i vinom i zaputila se put Žumberka. Kada je stigla na mjesto zločina, shvatila je da je vuk bio u pravu: divna priroda unakažena je, bezobzirno ostavljenim dotrajalim limenim ljubimcima.

Crvenkapica je pošla po pomoć, jer sama ne može očistiti sav taj nered. Da je moja priča zanimljiva, dokazuje činjenica da su likovi stvarni i svima nam poznati. U ulozi Crvenkapice našla se bivša ministrica, a sada saborska zastupnica i članica saborskog Povjerenstva za okoliš Mirela Holy. Vuk je nakratko dobio “slobodan dan” iz Lovačkog muzeja u Zagrebu i osobnog nosača Slobodana Kovača. U pratnji Crvenkapice bila je i njezina prijateljica i koautorica njihove knjige “Komunikacijske strategije magije” Sonja Hodak. Cijelu priču osmislila je udruga Zelene stope, a režirao Romeo Ibrišević. Moja skromna uloga bila je da snimam i također fotografiram cijelu akciju.

Iako je ovo ispričano na šaljiv način, priča je krajnje ozbiljna. Mirela Holy dobila je zadatak privesti članove saborskog Povjerenstva za okoliš kako bi pomogli ukloniti te automobilske olupine. Prije desetak godina udruga Zelene stope započela je s radom i tada je na Žumberku bilo više od 300 olupina. Od tada je iz nacionalnih parkova i parkova prirode, zahvaljujući C.I.O.S.-u i Renaultu, uklonjeno više od 15 000 olupina.

Osim uklanjanja automobilskih olupina, Holy je navela još nekoliko ciljeva: nakon što Hrvatska uđe u Europsku Uniju, do kraja 2013. trebalo bi se za 25% smanjiti količina biootpada koji se odlaže na deponije. Također, kako kaže, trebalo bi poboljšati razvoj infrastrukture za rješavanje biootpada. Sljedeći zadatak je do 2015. uvesti primarnu selekciju otpada. To znači da svako kućanstvo odvaja biootpad, plastiku, staklo, metal itd. Do 2018. trebao bi biti razvijen cijeli sustav gospodarenja otpadom, tj. uklonjena sva divlja odlagališta otpada u Republici Hrvatskoj. Zvuči jednostavno, ali zahtijeva puno truda svih nas.

Kao netko tko se još od “tinejdžerskih dana” bavi zaštitom okoliša, Holy naglašava koliko je otpad važna sirovina i koliko je važno da ljudi nauče da otpad nije smeće. Kaže kako je potrebna odgovornost i volja svih ljudi da stvorimo lijepu i čistu Hrvatsku.

Nadam se da će Holy naići na istomišljenike koji su voljni podržati akciju pa da se iz Parka prirode Žumberak maknu i preostale olupine. Ukoliko će ova priča imati sretan kraj, pročitati ćete ga na ovom blogu.

Pogledajte kako je to izgledalo na Žumberku:

A detalje o prijašnjim akcijama pogledajte na:

Zelene stope

Ogledalce, ogledalce, tko je najpametniji na svijetu?

Davno, prije sedam godina bila sam učenica gimnazije A. G. Matoša u Samoboru. Tada mi je, uz matematiku i naravno fiziku, najviše muke zadavala i informatika. Razlog tomu je vjerojatno bilo to što je uvijek bilo zabavnije pogledavati „komade“ u razredu ili jednostavno pričati sa prijateljicom u klupi. Da sam onda znala koliko toga mogu naučiti od profesora koji mi je predavao informatiku, pitam se gdje bi mi sada bio kraj (možda mi ne bi trebalo tri sata samo da izaberem temu na blogu i uredim osnovne postavke). Naime, meni je informatiku predavao Ivan Ivec i moram priznati da sam se osjećala ponosno kada sam vidjela naslove na internetu i u novinama: „Ivan Ivec među 16 najpametnijih ljudi na svijetu!“

Profesor Ivec odvojio je vremena da razgovara sa svojom bivšom učenicom o svom nedavnom uspjehu, a ja ću njegovu priču podijeliti sa svojim čitateljima.

Prvo što mi je rekao bilo je to da su ga malo naljutili svi ti „novinari i senzacionalistički naslovi“ koji su ga proglasili među 16 najpametnijih na svijetu. Kaže kako smatra da ta objava nije baš objektivna jer njegov IQ možda jest među najvećima u Hrvatsko,j ali zasigurno nije među najvišima u cijelome svijetu.  Dodaje kako je ta objavljena lista, na kojoj on zauzima 16. mjesto, rezultat samo jednog od slučajno odabranih testova inteligencije koje on rješavao. Objasnio mi je da su u zadnjih desetak godina  testovi inteligencije postali šire i jednostavnije dostupni svima putem interneta, a on ih redovito rješava od 2004. godine. Postoji vrsta testova koji se baziraju na jako teškim zadacima te mjere inteligenciju na nivou koji je iznad onoga što redovito mjere psiholozi i upravo takve zadatke Ivec najviše voli. Rezultat jednog takvog testa poslao je na Direktorij Genija, ali ne sa ciljem da bude proglašen najpametnijim.  Ivec je htio popularizirati svoju web stranicu (Real IQ Society)  na kojoj se nalaze testovi inteligencije koje je on sam kreirao.  Kaže kako uopće nije mislio da će se dići takva medijska prašina oko svega toga, ali časopis „Business insider“ odlučio je objaviti te rezultate i cijela priča je putem interneta stigla do Lijepe Naše.  Profesor Ivec uopće nije znao da je dospio u medije sve dok ga nisu počeli nazivati prijatelji koju su mu svi čestitali. Na kraju dodaje da bi mu bilo draže da se za to više pročulo u svijetu nego u Hrvatskoj.

Još od malih nogu bio je matematički genij, što dokazuje činjenica da je naučio množiti sa samo pet godina. Svoj „matematički put“ nastavio je upisom na Prirodoslovno-matematički fakultet u zagrebu, smjer primijenjena matematika. Iznenadio je sam sebe kada je 2006. odlučio upisati doktorski studij matematike te u šali kaže kako je valjda jedini u Hrvatskoj koji predaje matematiku u srednjoj školi i pokušava završiti doktorat. Uzor na njegovom matematičkom putu mu je Robert Lato koji je, prema njegovom mišljenju, napravio najkvalitetnije testove inteligencije.

Skromno kaže kako je njegov život neobičan po tome što se bavi sa mnogo različitih stvari kao što je predavanje matematike u srednjoj školi, kreiranje vlastitih testove inteligencije, nastoji završiti doktorat, oženjen je i ima dvoje male djece. Mislim da može biti ponosan na svoje rezultate, a najviše na to što se trudi svoje znanje usaditi svojim učenicima. Ako ništa drugo, jednog će dana njegova dječica moći pobijediti u onoj, dobro nam znanoj, dječjoj svađalici: „ moj tata je pametniji od tvog tate”.