“Prizori iz stvarnog života”

Jedan od mojih najdražih hobija jest biti dio Amaterskog kazališta Samobor (Amatersko Kazalište Samobor). Svakom glumcu je njegovo kazalište najdraže pa je tako i meni moja glumačka družina najdraža na svijetu.

Ove godine moji glumci i ja slavili smo deset godina postojanja našeg kazališta, a našu vjernu publiku odlučili smo počastiti novom predstavom. Povodom Noći kazališta  pripremili smo predstavu ”Prizori iz stvarnog života” u režiji Roberta Raponje, inspiriranu tekstovima portugalskog umjetnika Teixiere Moite.

Image

Na fotografijama se može vidjeti scena, kostimi, pokreti uhvaćeni u trenutku, ali se ne mogu vidjeti neke druge stvari: misli, osjećaji, sav trud, naša međusobna povezanost i sve ono što mi proživljavamo kad stanemo na „daske koje život znače“.

Image

Postoji i jedna druga strana kazališta, a to je mjesto zvano garderoba. Kao i svaka glumica volim stati pred publiku i glumatati, ali možda jednako volim sve ono što se događa iza pozornice. Za one koji ne znaju, tamo ima najviše akcije. U garderobi se ponavlja tekst, dobivaju se napadaji smijeha i panike (ponekad i istovremeno jedno i drugo), jede se i pije (u našem slučaju malo alkohola jer se tako, provjereno, najbolje rješava treme), popravlja se šminka, pričaju se dogodovštine sa prošlih predstava,  puši se cigareta za cigaretom i viče se na fotografa koji pokušava zabilježiti sve ove trenutke.

Image

U početku je jednostavno biti fotograf u garderobi, ali kada nas sve pomalo uhvati panika ni najviša brzina okidanja nije dovoljna da uhvati sve pokrete. Moj fotoaparat i ja jedva smo preživjeli ovaj put. Na kraju su mi svi upućivali poglede: Ines, ako me još jednom fotkaš, udarit ću te.

Image

Sve je krenulo uobičajeno, šminka, kostimi, frizura. Ovaj put visažistica nam je bila Lidija Požgaj koji toplo preporučam svima jer je cura uspjela našminkati dečkima crtu ispod oka (ne dobrovoljno naravno, sve za potrebe predstave!)

Image

Kasnije smo se mi žene smilovale dečkima i otkrile im vlažne maramice za uklanjanje šminke.

Image

Najvažnije za jedno kazalište je da ima bar jednog člana koji svira gitaru i ekipu koja je spremna za čagicu u bilo kojem trenutku, pa makar i sat vremena prije predstave.

Image

Svako kazalište, pa tako i mi, ima neke rituale koje ima prije svake predstave. Iskreno, ne znam ni zašto, kako niti kada smo mi stvorili naš mali ritual jedenja gumenih bombona. I to ne bilo kakvih bombona već onih dugačkih, gumenih glisti. Naravno, jedemo ih na poseban način.

Image

Jedan novi ritual koji smo stvorili ove godine jest pušenje Plavog Camela. To nas sve podsjeća na jednu dragu osobu, pa smo svi, pušaći i ne pušaći, zapalili jednu.

Image

Neizbježno, nastupa trema.

Image

Svatko od nas ima svoje načine kako se riješiti treme. Mislim da sam došla do zaključka da se u mojem kazalištu svi uglavnom počnemo glupirati i izvađati  vratolomije.

Image

Još jedan od načina rješavanja treme je i koja čašica žestokog 😛 ( za to se pobrinuo naš novi član Dražen Perković  sa svojim rakijama)

Image

Na kraju, stupamo na pozornicu. To je neopisiv osjećaj i nemam niti jednu fotografiju kako oslikat tremu. Rezultat treme su tu i tamo koji pogrešan pokret ili linija teksta, ali pravi glumac zna odglumiti da je to baš tako trebalo biti.

Na dan premijere, mislim da nam je svima najbolji prijatelj bila kava. Puno se radilo, malo se spavalo i kofein je bio najpotrebniji

Image

Najljepši poklon jednom glumcu je pljesak njegove publike, pa ovom prilikom zahvaljujem svima koji su došli i nagradili nas velikim pljeskom. Svom kazalištu želim još puno uspješnih predstava, puno pojedenih gumenih glisti i popušenih Camela, puno zeznutih naklona i najljepših trenutaka za dugo sjećanje.

Image

Našu predstavu pogledala je i Duška Jurić:

Blog Duške Jurić

Crvenkapica u novoj pustolovini

Dok smo bili mali, mame, tate, bake i djedovi pričali su nam priču o Crvenkapici. Svima nam poznata mala djevojčica s crvenom kapicom odlazi baki u posjet, ali putem kroz šumu sreće vuka. Kraj bajke svi znate, ali ja vam svima sada nudim jednu sasvim novu verziju ove, do sada neispričane priče.

Image

U mojoj priči vuk je prije nekoliko dana  Crvenkapici dojavio da je Park prirode Žumberak prepun automobilskih olupina. Crvenkapica je spakirala svoju košaricu s kolačima i vinom i zaputila se put Žumberka. Kada je stigla na mjesto zločina, shvatila je da je vuk bio u pravu: divna priroda unakažena je, bezobzirno ostavljenim dotrajalim limenim ljubimcima.

Image

Image

Crvenkapica je pošla po pomoć, jer sama ne može očistiti sav taj nered. Da je moja priča zanimljiva, dokazuje činjenica da su likovi stvarni i svima nam poznati. U ulozi Crvenkapice našla se bivša ministrica, a sada saborska zastupnica i članica saborskog Povjerenstva za okoliš Mirela Holy. Vuk je nakratko dobio “slobodan dan” iz Lovačkog muzeja u Zagrebu i osobnog nosača Slobodana Kovača. U pratnji Crvenkapice bila je i njezina prijateljica i koautorica njihove knjige “Komunikacijske strategije magije” Sonja Hodak. Cijelu priču osmislila je udruga Zelene stope, a režirao Romeo Ibrišević. Moja skromna uloga bila je da snimam i također fotografiram cijelu akciju.

Image

Iako je ovo ispričano na šaljiv način, priča je krajnje ozbiljna. Mirela Holy dobila je zadatak privesti članove saborskog Povjerenstva za okoliš kako bi pomogli ukloniti te automobilske olupine. Prije desetak godina udruga Zelene stope započela je s radom i tada je na Žumberku bilo više od 300 olupina. Od tada je iz nacionalnih parkova i parkova prirode, zahvaljujući C.I.O.S.-u i Renaultu, uklonjeno više od 15 000 olupina.

Osim uklanjanja automobilskih olupina, Holy je navela još nekoliko ciljeva: nakon što Hrvatska uđe u Europsku Uniju, do kraja 2013. trebalo bi se za 25% smanjiti količina biootpada koji se odlaže na deponije. Također, kako kaže, trebalo bi poboljšati razvoj infrastrukture za rješavanje biootpada. Sljedeći zadatak je do 2015. uvesti primarnu selekciju otpada. To znači da svako kućanstvo odvaja biootpad, plastiku, staklo, metal itd. Do 2018. trebao bi biti razvijen cijeli sustav gospodarenja otpadom, tj. uklonjena sva divlja odlagališta otpada u Republici Hrvatskoj. Zvuči jednostavno, ali zahtijeva puno truda svih nas.

Image

Kao netko tko se još od “tinejdžerskih dana” bavi zaštitom okoliša, Holy naglašava koliko je otpad važna sirovina i koliko je važno da ljudi nauče da otpad nije smeće. Kaže kako je potrebna odgovornost i volja svih ljudi da stvorimo lijepu i čistu Hrvatsku.

Nadam se da će Holy naići na istomišljenike koji su voljni podržati akciju pa da se iz Parka prirode Žumberak maknu i preostale olupine. Ukoliko će ova priča imati sretan kraj, pročitati ćete ga na ovom blogu.

Pogledajte kako je to izgledalo na Žumberku:

A detalje o prijašnjim akcijama pogledajte na:

Zelene stope

Ogledalce, ogledalce, tko je najpametniji na svijetu?

Davno, prije sedam godina bila sam učenica gimnazije A. G. Matoša u Samoboru. Tada mi je, uz matematiku i naravno fiziku, najviše muke zadavala i informatika. Razlog tomu je vjerojatno bilo to što je uvijek bilo zabavnije pogledavati „komade“ u razredu ili jednostavno pričati sa prijateljicom u klupi. Da sam onda znala koliko toga mogu naučiti od profesora koji mi je predavao informatiku, pitam se gdje bi mi sada bio kraj (možda mi ne bi trebalo tri sata samo da izaberem temu na blogu i uredim osnovne postavke). Naime, meni je informatiku predavao Ivan Ivec i moram priznati da sam se osjećala ponosno kada sam vidjela naslove na internetu i u novinama: „Ivan Ivec među 16 najpametnijih ljudi na svijetu!“

Image

Profesor Ivec odvojio je vremena da razgovara sa svojom bivšom učenicom o svom nedavnom uspjehu, a ja ću njegovu priču podijeliti sa svojim čitateljima.

Prvo što mi je rekao bilo je to da su ga malo naljutili svi ti „novinari i senzacionalistički naslovi“ koji su ga proglasili među 16 najpametnijih na svijetu. Kaže kako smatra da ta objava nije baš objektivna jer njegov IQ možda jest među najvećima u Hrvatsko,j ali zasigurno nije među najvišima u cijelome svijetu.  Dodaje kako je ta objavljena lista, na kojoj on zauzima 16. mjesto, rezultat samo jednog od slučajno odabranih testova inteligencije koje on rješavao. Objasnio mi je da su u zadnjih desetak godina  testovi inteligencije postali šire i jednostavnije dostupni svima putem interneta, a on ih redovito rješava od 2004. godine. Postoji vrsta testova koji se baziraju na jako teškim zadacima te mjere inteligenciju na nivou koji je iznad onoga što redovito mjere psiholozi i upravo takve zadatke Ivec najviše voli. Rezultat jednog takvog testa poslao je na Direktorij Genija, ali ne sa ciljem da bude proglašen najpametnijim.  Ivec je htio popularizirati svoju web stranicu (Real IQ Society)  na kojoj se nalaze testovi inteligencije koje je on sam kreirao.  Kaže kako uopće nije mislio da će se dići takva medijska prašina oko svega toga, ali časopis „Business insider“ odlučio je objaviti te rezultate i cijela priča je putem interneta stigla do Lijepe Naše.  Profesor Ivec uopće nije znao da je dospio u medije sve dok ga nisu počeli nazivati prijatelji koju su mu svi čestitali. Na kraju dodaje da bi mu bilo draže da se za to više pročulo u svijetu nego u Hrvatskoj.

Image

Još od malih nogu bio je matematički genij, što dokazuje činjenica da je naučio množiti sa samo pet godina. Svoj „matematički put“ nastavio je upisom na Prirodoslovno-matematički fakultet u zagrebu, smjer primijenjena matematika. Iznenadio je sam sebe kada je 2006. odlučio upisati doktorski studij matematike te u šali kaže kako je valjda jedini u Hrvatskoj koji predaje matematiku u srednjoj školi i pokušava završiti doktorat. Uzor na njegovom matematičkom putu mu je Robert Lato koji je, prema njegovom mišljenju, napravio najkvalitetnije testove inteligencije.

Skromno kaže kako je njegov život neobičan po tome što se bavi sa mnogo različitih stvari kao što je predavanje matematike u srednjoj školi, kreiranje vlastitih testove inteligencije, nastoji završiti doktorat, oženjen je i ima dvoje male djece. Mislim da može biti ponosan na svoje rezultate, a najviše na to što se trudi svoje znanje usaditi svojim učenicima. Ako ništa drugo, jednog će dana njegova dječica moći pobijediti u onoj, dobro nam znanoj, dječjoj svađalici: „ moj tata je pametniji od tvog tate”.

Pozdrav svima :)

Ovo je moj novi blog 🙂

Svatko od vas poznaje nekoga tko je sasvim neobičan. U ovu kategoriju spadaju svi neobični hobiji, poslovi, navike, običaji, akcije, razne udruge ili pak događaji. Za potrebe svog bloga  krenula sam u potragu upravo za takvim ljudima.

548746_10200177167298628_1586808979_n

Nadam se da ćete uživati i saznati nešto novo!

Do čitanja! 🙂