Ja dadilja

Ovaj petak moj radni zadatak bio je pričuvati bratića i sestrične jer škola još nije počela, a njihovi mama i tata su morali na posao. Ja ih sada već jako dobro poznajem i raspoznajem, ali dok su bili još mali to je bilo malo teže. Aurora, Jurica i Filipina su trojke: rođeni na isti dan i isti sat, ali su fizički i psihički potpuno različiti.  Sigurno ste svi bili u društvu jedanaestogodišnjaka (godina više manje) pa znate koliko imaju energije, zanimljivih pitanja ili potencijala za napraviti glupost. E pa u mojoj situaciji je sve ovo puta tri! U isto vrijeme svatko želi nešto drugo i svaki bi išao baš na svoju stranu. Sretno mi bilo…

Image

Kao i gotovo svaki jedanaestogodišnjak danas, na moje pitanje što ćemo raditi odgovorili su u glas: „ U devet je na Nickelodeon-u SpongeBob, poslije su Ninja ratnici na Novoj, pa Prkosna ljubav na prvom, a za svaki slučaj tu je Družba Pere Kvržice na MAXtv snimalici“. I upravo to zadnje dalo mi je odličnu ideju. Spremila sam doručak, oprali smo zube, unajmili osobnog vozača  i bili smo spremni za pustolovinu.

Image

Klince sam odvela daleko preko sedam brda i dolina u malo mjesto pod nazivom Slapnica. Vozili smo se sat vremena od Samobora i konačno stigli do prekrasne drvene kućice i velikog proplanka. Tamo živi Nada Mauzer (koja je oduvijek bila najzgodnija cura u cijeloj Slapnici – jer nije bilo drugih)  i jedna je među rijetkima koja u svom dvorištu ima veliku kravu, svinje, puno ovaca i malu janjad. Također ima kokice i jednog opasnog kokota, mačku koja lovi miševe i dva oštra psa. Sa svoje 22 godine nekoliko sam puta vidjela sve te životinje, ali rijetko kada sve na istom mjestu. Klincima su „oči ispale“ i nisu mogli vjerovati da smiju podragati svinju ili stati na pola metra od velike krave Pisave.

Image

Najveći šok doživjeli smo kad je baka Mauzer pitala tko želi podojiti kravu! Moram priznati da se ja nisam baš usudila, ali zato je Jurica bio prvi u redu. Uspio je izmusti samo jednu malu kapljicu, ali dobra volja je najvažnija! Aurori je to nekako sve bilo bljak, dok je Filipina izmuzla cijelih decilitar! Nada je rekla kako je ponosna na njih jer treba puno hrabrosti za sjesti na mali stolčić ispod ogromne krave, a osobito za čvrsto stisnuti vime i musti.

Kako je to izgledalo?

Image

Na slici: Aurora, Filipina, Jurica, krava Pisava, Nada Mauzer i moja malenkost

Sljedeće iznenađenje bio je pravi  mlin kao u Družbi Pere Kvržice koji još k tome i radi. Proučavali su mlin kao kakvu napravu iz daleke prošlosti i razgledavali svaki njegov djelić. Kasnije je glavna zabava bila preskakanje malog potočića koji teče uz mlin. Sreća za mene pa nitko nije pao unutra i smočio se. Za to vrijeme Nada je preusmjerila vodu iz potočića na mlinsko kolo i mljela kukuruz za brašno. Grubo mljeveno brašno trebalo je potom protresti kroz sito da se dobije glatko.

This slideshow requires JavaScript.

Na povratku do Samobora ugledali smo savršeno mjesto za dječje vratolomije. Iako je i ovaj puta postojala mogućnost da cipele i jaknice budu mokre, nisam imala puno izbora. Klici su hrabro hodali preko balvana koji je povezivao dvije strane potoka. Glavni cilj: stići do velikog slapa usred šume. Misija je bila uspješno izvršena i nitko se nije smočio!

Image

Još jedna velika stvar koju su klinci naučili: nije samo voda iz slavine pitka. Pokazala sam im šumski izvor i svo su se troje napili pitke vode sa izvora i još napunili bočicu.

Image

Nakon napornog jutra došlo je vrijeme za ručak. Na spomen McDonald`s- a čulo se jedno veliko: „Daaaa!“  I tko bi im onda odolio?

Image

Najmlađe je također  važno od malena učiti kulturno se uzdizati. Mi nismo gubili vrijeme pa smo se nakon ručka uputili na jednu izložbu. Zdenko Bašić postavio je izložbu pod nazivom „Vile i vilenjaci“ (Zdenko Bašić- Facebook) kako bi barem nakratko oživio taj gotovo izumrli svijet. Klincima se svidjela priča o vilama i vilenjacima koji u proljeće ožive i skakuću po prirodi.  Zdenko je objasnio kako vile i vilenjaci nestaju upravo zato jer se šume sve više i više uništavaju. Širom otvorenih očiju promatrali su slike malih šumskih stvorenja i zajednički zaključili da im se jako svidjela izložba i da su puno naučili .

This slideshow requires JavaScript.

Vraćajući se kući, klinci su među sobom prepričavali sve što su od jutra proživjeli. Konačno, svladao ih je umor. Ja se samo mogu pohvaliti da sam Auroru, Juricu i Filipinu vratila mami i tati u „ ispravnom stanju“ i s puno novih iskustava.

Image

Advertisements

Tko je najveći obožavatelj The Beatlesa?

Ja sam osoba koja jako voli knjige. Mogu čitati svašta, ovisno o raspoloženju. Ponekad dođem u knjižnicu i onda provedem  tri sata dok ne skupim dovoljnu hrpicu knjiga koju onda jedva donesem do kuće.  Veliki razlog zašto toliko vremena provedem u knjižnici su i najbolji knjižničari na svijetu. Možda se ipak najviše veselim kada su u smjeni Maja Klisurić i Draženka Robotić jer imaju najluđe ideje.

Ovoga su puta razveselile sve obožavatelje grupe The Beatles. Naime, ove godine (točnije 5.1 0.2012) obilježeno je 50 godina od izlaska njihovog prvog hita „Love Me Do“. Pod isprikom da nisu stigli prije, tek ovaj utorak (11.12.2012.) organizirale su mali spektakl  našoj lokalnoj knjižnici (Samoborska knjižnica). Znala sam da će biti zabavno, a i pričalo se po gradu da će biti i muffina pa nije bilo razloga da ne dođem.

This slideshow requires JavaScript.

Nakon što se knjižnica popunila znatiželjnim licima, sve je moglo početi. Knjižničarka Draženka Robitić namjestila je svoje najozbiljnije lice i kviz „Izbacite najslabijeg beatlemanijaka“ mogao je početi.  Sudionici kviza bili su „kulturno uzdignuti Samoborci“ (Josip Lebegner, Hana Ruklić, Bernard Mihalić), bivša ravnateljica Samoborske knjižnice Irena Šepl i redoviti posjetitelji knjižnice Romana Semenić i Jug Puljizević. Neka pitanja su bila lakša, neka teža, ali sve u svemu obnovila sam svoje znanje o momcima iz Liverpoola.

Nakon jednog seta pitanja, slijedilo je“ izbacivanje Yoko Ono iz svojih redova“. Budući da su svi natjecatelji veliki obožavatelji i dobri poznavatelji  Betalesa, razlozi za izbacivanje bili su vrlo neobični. Tako je bivša ravnateljica knjižnice izbačena jer je naplatila jednom od natjecatelja  zakasninu prije desetak godina. Kao najbolja poznavateljica Beatlesa pokazala se Hana Ruklić, ali svaki od natjecatelja je kući otišao sa poklonom Samoborske knjižnice.

beatles fotka the beatles

U pauzama između setova pitanja zasvirao je,  za tu priliku osnovan bend, „The Beatles Revival Library Band“ koji je sve prisutne razveselio najvećim hitovima poznate četvorke. Članovi benda su Maja i Goran Klisurić, Miroslav Lehpamer te Marko Radigović. U ove hladne zimske dane, neobične su  knjižničarke razveselile  i zagrijale srca mladih i starih Samoboraca. A i muffini su bili odlični.

“Prizori iz stvarnog života”

Jedan od mojih najdražih hobija jest biti dio Amaterskog kazališta Samobor (Amatersko Kazalište Samobor). Svakom glumcu je njegovo kazalište najdraže pa je tako i meni moja glumačka družina najdraža na svijetu.

Ove godine moji glumci i ja slavili smo deset godina postojanja našeg kazališta, a našu vjernu publiku odlučili smo počastiti novom predstavom. Povodom Noći kazališta  pripremili smo predstavu ”Prizori iz stvarnog života” u režiji Roberta Raponje, inspiriranu tekstovima portugalskog umjetnika Teixiere Moite.

Image

Na fotografijama se može vidjeti scena, kostimi, pokreti uhvaćeni u trenutku, ali se ne mogu vidjeti neke druge stvari: misli, osjećaji, sav trud, naša međusobna povezanost i sve ono što mi proživljavamo kad stanemo na „daske koje život znače“.

Image

Postoji i jedna druga strana kazališta, a to je mjesto zvano garderoba. Kao i svaka glumica volim stati pred publiku i glumatati, ali možda jednako volim sve ono što se događa iza pozornice. Za one koji ne znaju, tamo ima najviše akcije. U garderobi se ponavlja tekst, dobivaju se napadaji smijeha i panike (ponekad i istovremeno jedno i drugo), jede se i pije (u našem slučaju malo alkohola jer se tako, provjereno, najbolje rješava treme), popravlja se šminka, pričaju se dogodovštine sa prošlih predstava,  puši se cigareta za cigaretom i viče se na fotografa koji pokušava zabilježiti sve ove trenutke.

Image

U početku je jednostavno biti fotograf u garderobi, ali kada nas sve pomalo uhvati panika ni najviša brzina okidanja nije dovoljna da uhvati sve pokrete. Moj fotoaparat i ja jedva smo preživjeli ovaj put. Na kraju su mi svi upućivali poglede: Ines, ako me još jednom fotkaš, udarit ću te.

Image

Sve je krenulo uobičajeno, šminka, kostimi, frizura. Ovaj put visažistica nam je bila Lidija Požgaj koji toplo preporučam svima jer je cura uspjela našminkati dečkima crtu ispod oka (ne dobrovoljno naravno, sve za potrebe predstave!)

Image

Kasnije smo se mi žene smilovale dečkima i otkrile im vlažne maramice za uklanjanje šminke.

Image

Najvažnije za jedno kazalište je da ima bar jednog člana koji svira gitaru i ekipu koja je spremna za čagicu u bilo kojem trenutku, pa makar i sat vremena prije predstave.

Image

Svako kazalište, pa tako i mi, ima neke rituale koje ima prije svake predstave. Iskreno, ne znam ni zašto, kako niti kada smo mi stvorili naš mali ritual jedenja gumenih bombona. I to ne bilo kakvih bombona već onih dugačkih, gumenih glisti. Naravno, jedemo ih na poseban način.

Image

Jedan novi ritual koji smo stvorili ove godine jest pušenje Plavog Camela. To nas sve podsjeća na jednu dragu osobu, pa smo svi, pušaći i ne pušaći, zapalili jednu.

Image

Neizbježno, nastupa trema.

Image

Svatko od nas ima svoje načine kako se riješiti treme. Mislim da sam došla do zaključka da se u mojem kazalištu svi uglavnom počnemo glupirati i izvađati  vratolomije.

Image

Još jedan od načina rješavanja treme je i koja čašica žestokog 😛 ( za to se pobrinuo naš novi član Dražen Perković  sa svojim rakijama)

Image

Na kraju, stupamo na pozornicu. To je neopisiv osjećaj i nemam niti jednu fotografiju kako oslikat tremu. Rezultat treme su tu i tamo koji pogrešan pokret ili linija teksta, ali pravi glumac zna odglumiti da je to baš tako trebalo biti.

Na dan premijere, mislim da nam je svima najbolji prijatelj bila kava. Puno se radilo, malo se spavalo i kofein je bio najpotrebniji

Image

Najljepši poklon jednom glumcu je pljesak njegove publike, pa ovom prilikom zahvaljujem svima koji su došli i nagradili nas velikim pljeskom. Svom kazalištu želim još puno uspješnih predstava, puno pojedenih gumenih glisti i popušenih Camela, puno zeznutih naklona i najljepših trenutaka za dugo sjećanje.

Image

Našu predstavu pogledala je i Duška Jurić:

Blog Duške Jurić